Odabrani artikal ove zbirke je treća stranica izdanja broj 28 C.A.D.D.Y. biltena iz 1985. godine. Nju čine dva kratka izveštaja o slučajevima jugoslovenskog disidenta Vojislava Šešelja i članova „Slobodnog univerziteta” (poznatih kao beogradska šestorica).
Prvi tekst podseća na zatvorsko maltretiranje Šešelja, koji je osuđen 1984. godine na 8 godina zatvora zbog „kontrarevolucionarne aktivnosti” (Dragović-Soso 2002, 58). Šešelj je godinama bio poznat po tome što se suprotstavljao lokalnim bosanskim vlastima i intelektualcima. Zbog toga je otpušten sa Univerziteta u Sarajevu, gde je radio kao asistent, i isključen iz Saveza komunista Jugoslavije. Međutim, Šešelj je prvenstveno osuđen zbog „svog predloga (u neobjavljenom rukopisu) da se preispita broj federalnih jedinica u Jugoslaviji” (C.A.D.D.Y. bilten br. 28 1985., 3). Šešelj je pod ovim podrazumevao ujedinjenje Srbije sa Crnom Gorom i podelu Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske pri tome negirajući posebnosti muslimanske i crnogorske nacije (Dragović-Soso 2002, 57).
Ovaj tekst prenosi argumentaciju koja brani Šešeljevo pravo na slobodu izražavanja. C.A.D.D.Y. tvrdi da je Šešeljev predlog mogao da bude predmet rasprave, ali ne i razlog za krivičnu presudu.
Tekst završava predlozima „Odbora za odbranu slobode umetničkog stvaralaštva”, koji poziva na okončanje krivičnog gonjenja Šešelja i poštovanje njegovih ljudskih prava kao zatvorenika.
Drugi tekst se naslanja na prethodno izdanje C.A.D.D.Y. biltena (br. 27), u kojem se izveštavalo o presudama beogradskoj šestorici. U tekstu se dalje navodi da su zapadne zemlje svesne akcija protiv „Slobodnog univerziteta” i drugih hapšenja i prenosi se poruka jugoslovenskoj vladi da represija protiv slobode mišljenja i izražavanja „ne može proći bez posledica” (C.A.D.D.Y. bilten br. 28 1985, 3).
Slučaj beogradske šestorice datira iz 1984. godine, kada je uhapšeno 28 članova „Slobodnog univerziteta” dok su prisustvovali izlaganju „jugoslovenskog disidenta broj 1” – Milovana Đilasa. Nakon toga su bili ispitivani, a neki od njih su bili podvrgnuti fizičkom zlostavljanju što je dovelo do jednog pokušaja samoubistva, kao i do jednog smrtnog slučaja pod nerazjašnjenim okolnostima. Nakon toga, podignuta je optužnica protiv šest članova „Slobodnog univerziteta” (Vladimira Mijanovića, Miodraga Milića, Dragomira Olujića, Pavluška Imširovića, Milana Nikolića i Gordana Jovanovića).
Ova dva slučaja Šešelja i beogradske šestorice, oba iz 1984. godine, bila su ključna za radikalizaciju intelektualne opozicije u Jugoslaviji. Beogradski intelektualci, koje su sada sledile i kolege iz Zagreba i Ljubljane, organizovali su niz protestnih akcija, poput pozivanja visokih zvaničnika da se povuku sa svojih funkcija, pisanja peticija, osnivanja novih disidentskih odbora, od kojih je najvažniji bio „Odbor za odbranu slobode misli i izražavanja”. Odbor je išao toliko daleko da je osporavao legitimnost jugoslovenskog režima zahtevajući ukidanje jednopartijskog sistema, slobodne izbore, slobodnu štampu i nezavisno sudstvo (Dragović-Soso 2002, 60).