U fascikli koja se nalazi u sklopu arhivske celine Idejna strujanja, nalaze se vredni materijali za proučavanje političkih pritisaka i zabrana koje su se odnosile na kulturno-umetnički rad u Jugoslaviji. Masterpiece kolekcije su dokumenta pod nazivom „Informacije o predstavi Jugoslovenskog dramskog pozorišta ‘Kad su cvetale tikve’, Dragoslava Mihailovića“ (KPR II-4-a/73), gde se nalaze partijski materijali u vezi sa predstavom iz 1969. godine. U pitanju je predstava rađena po romanu srpskog i jugoslovenskog pisca, Dragoslava Mihailovića. Roman se pojavio godinu dana ranije i nije izazvao veće polemike, ali je stavljanje predstave na repertoar Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu, uzbunilo komunističku partiju. „Roman nije bio pogodan za dramsko prikazivanje, pa sam polovinu teksta napisao nanovo.“, objasnio je Dragoslav Mihailović u intervjuu za list Večernje Novosti (Matović 2016). Priča predstave o jednom beogradskom bokseru otvorila je temu nasilja i prvi put javno progovorila o logoru na Golom otoku i o političkoj i policijskoj torturi nad neistomišljenicima u tadašnjoj Jugoslaviji. Mihailović koji je i sam bio logoraš na Golom otoku početkom 50. godine, tvrdio je da „U romanu nisam pomenuo Goli otok. Samo sam pomenuo Bakar, koji je bio zadnja pošta za Goli otok. Posle sam to u drami pomenuo, možda zato što se, dok smo pripremali predstavu, otvoreno govorilo o tome.“ (Matović 2016).
Iz navedenih dokumenata vidimo da je Informativna služba CK SK Srbije reagovala odmah posle prvih nekoliko dana igranja predstave. U dokumentu se vidi da je kritika bila upućena na račun ideoloških i etičkih poruka koje predstava šalje, zamereno je i da glavni junak iznosi neprihvatljive političke stavove „koji dovode u sumnju politiku SKJ i naše zemlje u periodu otpora Informbirou“. Kritikovani su i „pesimistički zaključci o sudbini čovekove ličnosti u bilo kom sistemu, a naravno i o ovom našem“, a posebnu pažnju je izazvalo ubacivanje rečenice, koje nema u romanu, „Gori su nego Nemci“ (misleći na komunističku vlast) koju izgovara otac glavnog junaka po izlasku iz zatvora. Iz dokumenata vidimo da je sve ovo uznemirilo Gradski komitet Saveza komunista koji je pozvao organizaciju SK Jugoslovenskog dramskog pozorišta da raspravi „o ideološkim sadržajima ove drame i političkim implikacijama koje izaziva u društveno-političkom i kulturnom životu grada stavljanje ovog dela na pozorišni repertoar.“
Neposredno posle ove kritike, i beogradska štampa je započela napade na predstavu pa su tako vodeći beogradski listovi pisali da se radi o „političkom pamfletu sa okusom informbirovštine“. U nekoliko dokumenata koji zapravo predstavljaju analizu štampe od strane Informativne službe CK SK Srbije, moguće je hronološki pratiti razvoj situacije iz dana u dan sve do kulminacije i Titovog obraćanja povodom predstave. Tito je na skupu u Zrenjaninu krajem oktobra 1969. rekao da „Izgleda da ima nešto mutno u glavi autora koji pokušava na svaki način da dokaže da naše društvo ne valja. A ko to govori. To piše onaj koji je bio na Golom otoku. Tih koji tako misle i govore je veoma mali broj.(...) Ima pojedinaca koji pljuju na tekovine naše revolucije i na žrtve koje su pale u toj borbi, a ne već jednom su pokazali da ne vole ovu zemlju. Oni ne vole ovo društvo, ne vole socijalizam i svojim bićem mu ne pripadaju. Ali eto, ponovo se javljaju oni isti koji su u vreme Informbiroa pokazali ko su i šta su. Mi nećemo preduzimati administrativne mere. Ne mislim da toga sada treba hapsiti, ali je dužnost komunista da onemoguće one koji se takvim poslom bave. Glas naše javnosti mora da bude snažan i odlučan u odnosu na takve pojave.“
Predstava je ubrzo posle ovog Titovog govora skinuta sa repertoara Jugoslovenskog dramskog pozorišta.
Dragićević Šešić i Stefanović nazivaju način na koji institucije kao Jugoslovensko dramsko pozorišto beleže sećanja na tamnu stranu svoje istorije – cenzuru i autocenzuru, odbijanje kreativnih ličnosti disidenata i sl. – „institucionalnom traumom“ (Dragićević Šešić and Stefanović 2014, 13). „Trauma u srpskoj pozorišnoj cenzuri povezana je sa činjenicom da nije bilo zvanične cenzure. Ta bi se poruka saopštavala pozorišnom menadžeru, najčešće telefonom, a onda bi kolektiv kroz komplikovanu proceduru 'odlučio’ da predstavu ukloni sa scene. Stoga je bilo traumatičnije nego da je postajala prava državna cenzura“ (Dragićević Šešić i Stefanović 2014, 19).