Interview with Zoran Dindic: "This country needs a Constitution" for the magazine "Student"
Intervju nije datiran, ali su u pitanju rane osamdesete godine. Intervju je posebno značajan za izučavanje disidentskog pokreta jer se u njemu objašnjava Đinđićev aktivizam, delovanje unutar studentskih organizacija, hapšenje, suđenje i kasnije pomilovanje. Đinđić.je bio jedan od pripadnika „Ljubljanske šestorke“. To je naziv za grupu studenata koji su uhapšeni i kojima je suđeno 1974. godine u Ljubljani za „neprijateljsko delovanje“. Početkom 1970-ih, u sklopu šireg partijskog zaoštravanja prema političkim, intelektuanim i umetničkim slobodama u Jugoslaviji, na delu je bio i obračun sa grupom univerzitetskih profesora, posebno sa grupom okupljenom oko časopisa „Praxis“. Ovaj događaj pokrenuo je talas rasprava širom akademske zajednice i tim povodom je organizovan i sastanak Saveza studenta Filozofskog fakulteta u Beogradu decembra 1973. godine, kome je prisustvovao i Zoran Đinđić. Tada su sednici doneti sledći zaključci: „Smatramo da je Filozofski fakultet humanistička ustanova sa čvrstim komunističkim opredeljenjem i da nijedan član tog fakulteta ne može biti diskvalifikovan kao neprijatelj samoupravnog socijalizma. Stoga smo oštro protiv toga da se tzv. ’grupa profesora’, izdvaja iz celokupne politike fakulteta. U skladu sa tim, ne može biti ni govora o uklanjanju bilo kog člana sa Filozofskog fakulteta.“ izvor- (Popov, Contra Fatum, 130) .
To je bio direktan povod da se u januaru 1974. godine u Ljubljani održi sastanak tri vodeća Filozofska fakulteta u Jugoslaviji (iz Beograda, Zagreba i Ljubljane), te da se pokrene inicijativa za osnivanje Saveza studenata Filozofskih fakulteta Jugoslavije čime bi se organizaciono povezali fakulteti iz različiith republika, što do tada nije bila praksa. Tom prilikom predstavljen je i pročitan javno Nacrt Rezolucije o prilikama u zemlji. U Nacrtu se između ostalog kritikovala represija i sužavanje autonomije univerziteta. Važno je napomenuti da je u pitanju bila kritika sa leva, i da su se u Nacrtu snažno podvlačile vrednosti socijalizma, marksizma i Saveza komunista Jugoslavije. Upravo je ovaj pokušaj „horizontalnog“ povezivanja Filozofskih fakulteta i javno čitanje Nacrta bio povod za partijski obračun sa studentskim vođama i organizacijama. Autori ovog Nacrta su u septembru 1974. godine osuđeni na zatvorske kazne, a Savez studenata je ukinut. Tom prilikom optuženi su i osuđeni Vinko Zalarj i Darko Štrajn sa ljubljanskog, zatim Lino Veljak i Mario Rubi sa zagrebačkog, i Miodrag Stojanović i Zoran Đinđić sa beogradskog Filozofskog fakulteta. Zoran Đinđić je prilikom suđenja odbio da iznese odbranu i osuđen je na godinu dana za krivično delo „neprijateljske propagande“ i „udruživanje protiv države i društvenog uređenja“. Na kraju nijedan od „ljubljanske šestorke“ nije otišao na izdržavanje kazne jer je država odustala od dalje sprovođenja kazne i odlučila je da ih amnestira. Međutim, to je značilo da je kazna nije brisana iz dosijea, što je za pripadnike „ljubljanske šestorke“ značajno otežavalo mogućnost da kasnije nađu posao. To je bio glavni razlog zašto je Đinđić odlučio da napusti zemlju 1977. godine.
Za ovaj slučaj je važno napomenuti da je Partija smatrala kako treba da reaguje čak i u situaciji kada je kritika dolazila od strane deklarisanih levičara/komunista. Partiji je bilo važno da zadrža pravo na ekskluzivitet kritike odnosno postojala je potreba da se “Savez komunista Jugoslavije stavi na čelo kritike”. Nije samo bilo važno šta se kritikuje već i ko kritikuje. To je jedna od odlika totalitarnih vlasti što je Hana Arent formulisala kao “nije toliko važno kuda vodi, doklegod ona stoji na čelu kolone”. (S. Popović, Poslednja instanca 2003, 555)
U intervju za „Student“ Đinđić kaže: “To je bilo u vreme dok sam radio u okviru FOSS (Fakultetski odbor Saveza Studenata). Tada 1973-4, da će Savez omladine da zameni Savez studenata i pošto je bilo jasno da je između ostalog, čitava reorganizacija bila smišljena i zbog toga da neutrališe FF, jer je to bio uslov da se izvrše personalne promene do kojih im je bilo stalo, mi smo pokušali da na neki način prolongiramo taj raspad Saveza studenata. Jedna od mogućnosti je bila da se napravi jedna paralelna autonomna organizacija i kada bi ova oficijelna bila ukinuta onda bi se ta paralelna proglasila za oficijelnu, pa bi bar jedno vreme paralelno postojao Savez omladine i Savez studenata. Nas 15ak sa FF iz Ljubljane, Zagreba i Beograda našli smo se u Ljubljani da napravimo zajedničku platformu za takvu organizaciju, ali to je bilo zabranjeno i mi smo pozvani na suđenje.“
O presudi Đinđić kaže: „Godinu dana zatvora, što je kasnije pod pritiskom javnosti preinačeno u uslovnu kaznu. Sam odlazak na suđenje je bio zanimljiviji od čitavog procesa. Nas nekolicina iz Beograda i Zagreba smo se našli sa ljudima iz Ljubljane, negde smo večerali i dogovarali šta ćemo sutra na procesu da izjavimo i neko nas je pozvao da spavamo kod njega van Ljubljane na obali Save. Oko ponoći smo legli da spavamo, ali su nas probudili snažni reflektori i dvadesetak policajaca sa mašinkama koje su bile uperene u nas. Kada su nas onako pospane izbacili van kuće naišli smo na još više reflektora i policajaca čije su sve mašinke bile jednoznačno nameštene na gotovs. Nas petanes su strpali u jednu maricu iako su bile tri marice, držali su nas nekih pola sata pa su nas zatim isto toliko vozali naokolo sve dok se nisu zaustavili kod jedne neosvetljene kućice gde su nas još dva sata držali u nekakvim ćelijama bez naročitih ispitivanja. Onda su nas pustili i morali smo tri sata da pešačimo do Ljublajne, gde nas je na prvom semaforu ponovo sačekala jedna marica, pa je to onda potrajalo još sat vremena...“
O pomilovanju Đinđić objašnjava u intervju: „Mi smo se na tu presudu žalili, ali su nas potpuno neregularno pomilovali. Čekali smo samo termin da odemo na izdržavanje kazne i umesto njega je došao dokument u kome se kaže da nam je kazna preinačena u uslovnu. Nisu nas, dakle, pomilovali na osnovu naše žalbe, već su nas proglasili krivima i to je čak ušlo u kartoteke da nisam mogao da dobijem ni mesto prodavca knjiga. Pošto sam sa Korčulanske škole poznavao nekolicinu profesora, između ostalih Habermasa, u nekim kontaktima mi je predložio da dođem i radim doktorski kod njega. Tada je još uvek postojala aura oko čitavog nekomounističkog pokreta i spremnost da se pomogne je bila puno veća nego danas.“
Intervju se nalazi u Ličnom fondu u kutiji broj 3.
Lokacija
-
Beograd Karnegijeva 2, Serbia
Pokaži na mapi
Jezici
- Srpski