„Moj život u šumi je, u stvari, bunt protiv uspavanog čovečanstva i korporativne umetnosti. Zbog toga su moja dela po izvedbi gruba, hrapava i opozicija perfekciji mašine i tehnoloških obmana. Volim da kažem: Spas neće doći iz mašine, već iz šume.“ (Milenković, 2015, str. 105)
Božidar Mandić rođen 1. januara 1952. godine u Novom Sadu, pripadao je avangardnoj sceni krajem 1960-ih i tokom 1970-ih godina, okupljenoj oko „Tribine mladih“, „Indexa“ i „Polja“, grupa „Januar“, „Februar“ i „Mart“, a kasnije neformalnoj gradskoj hipi komuni „Intima“ u Novom Sadu.
Bio je među najmlađim članovima „Tribine mladih” i s Vladimirom Mandićem, s kojim nije u srodstvu, osnovao je 1970. godine grupu „Smrdljivi Bil i kompanija”, a nakon toga je pokrenuo rad „Likovne akademije u šupi” kao reakciju na stanje u obrazovnom sistemu. Božidarovi značajni performansi bile su akcije sa ciljem da uplaše i trgnu ljude. Većina ovih akcija nije valjano ili nije uopšte dokumentovana.
Za sebe kaže: „Nisam nikada pripadao školovanoj umetnosti, već sam iz konceptualne familije uskočio u elementarnu kulturu i divljizam – estetike koje naznačavaju početak nove civilizacije makar to bilo značajno samo za mene.“ (Milenković, 2015, str. 105)
Odrastao je uz članove „Tribine mladih” i po rečima Nebojše Milenkovića „svedočio kakav su brutalan udar tadašnje komunističke birokratije oni doživeli”. Alternativna kontrakultura 1970-ih godina delovala je po principu komune i Božidar je zajedno sa ostalima, koji su proterani sa „Tribine mladih”, osnovao gradsku komunu u Teslinoj ulici br. 18 u Novom Sadu, jer su svi kanali za institucionalno delovanje bili zatvoreni. U prostorije komune povremeno je upadala policija, jer su ih doživljavali kao narkomane i elemente koji rade protiv društva.
Suština umetničkog angažmana Božidara Mandića 1970-ih godina bila je unošenje incidenata i incidentnih mesta u tradicionalnu kulturu. Vujica Rešin Tucić skovao je termin „tradicija avangarde“ koji se referira na pojam tradicije i on smatra da svaki čovek ima pravo da izabere svoju tradiciju kojoj pripada nezavisno od mesta rođenja. Tako su svi članovi imali svoje različite tradicije.
U komuni u Teslinoj ulici Božidar i Braila, njegova supruga, priređivali su vegetarijanske ručkove petkom u 15h i pozivali prijatelje na razgovore, a razgovornost je jedno od Božidarovih umetničkih dela. Nakon što su podstaknuti da odu sa ove adrese, Božidar i Braila su 1977. godine kupili imanje na planini Rudnik blizu sela Brezovica i preselili se u šumu zajedno s tek rođenom ćerkom Istom. Taj alternativni način praktikovanja i življenja umetnosti Božidar je pretvorio u svoju neposrednu životnu realnost. Tada su osnovali komunu „Porodicu bistrih potoka“ ili kako Božidar voli da kaže „Institut slobode pod otvorenim nebom“ gde i dalje živi i stvara. Bavi se književnoću, alternativnim teatrom, pozorišnom režijom i novinarstvom.