Rođen je 1944. u gradu Stolac, u centralnoj Bosni. Studirao je sociologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Bio je  glavni i odgovorni urednik lista "Student" od kraja 1968. do početka 1970, do konačnog obračuna sa dotadašnjom redakcijom i uređivačkom politikom. Upravo zbog svog angažmana u  „Studentu“ nije mogao da pronađe posao u Beogradu, pa se posle diplomiranja (1972) privremeno zaposlio se u vaspitno-popravnom domu u rodnom gradu. Naredne godine otišao je u Zagreb, gde počeo da radi na Institutu za društvena istraživanja pri Sveučilištu u Zagrebu. Na tom Institutu radio je do penzije. Objavio je nekoliko knjiga, od kojih su najvažnije „Selo kao izbor?“ i „Tragovi pored puta- sociološki fragmenti o procesu modernizacije“

 Tokom 1990-ih, bio je angažovan u antiratnom pokretu. Živi u Zagrebu.

O tadašnjem sistemu i mogućnostima delovanja kaže: “Postojala je rupa u sistemu - područja u kojima se moglo delovati izvan ideološki postavljenih okvira; razlikovali su se ljudi u okviru sistema, nisu bili jedinstveni, iako je postojala jedna partija interesi su bili različiti, a prema javnosti je to izgledalo kao jedinstvo“. Smatra je da pokret 1968. bio važan za afirmaciju mladih i njihovih težnji."

O samoupravljanju i uopšte mogućnostima reformisanja socijalističkog sistema, Hodžić kaže: “Činilo mi se da je samoupravljanje imalo jednu racionalnu i samorazumljivu pretpostavku: da su ljudi nužno zainteresirani za unapređenje uslova svog života i da stoga trebaju u saradnji s drugima autonomno raditi na tom unapređenju, stvarajući za to i odgovarajuće ustanove. Tu je mogućnost, pak ,„demokratski centralizam“  s autokratskim „generalnim sekretarom“ , bio sam uvjeren, nužno dovodio u pitanje. Mislio sam da bi se podrška takvoj mogućnosti možda mogla tražiti u nekoj vrsti socijalističkog političkog pluralizma, tj. da temeljni ciljevi u programu Saveza komunista mogu biti opći vrijednosni sistem društva, a da se političke razlike u konkretnom političkom djelovanju ispoljavaju kroz već postojeće organizacije – da bi se pored i naspram Saveza komunista, kao autonomne organizacije s političkim djelovanjem ( a ne kao transmisijske)  mogle konstituirati (time i reformirati) Socijalistički savez, Savez sindikata, pa i Savez omladine odnosno Savez studenata.”

O pritisicima koje su trpeli u svom radu u “Studentu”, Hodžić kaže: “Sukob je proizlazio iz navedenog stava prema sistemu – da se može i treba autonomno djelovati, da se o istom društvenom pitanju mogu javno zauzimati različita stanovišta (u okviru općeg vrijednosnog sistema) i na tome zasnivati praksa koja bi bila dio općeg sistema samoupravljanja. Sve to se najvećim dijelom prelamalo kroz pojam „slobode štampe“.  Bili smo praćeni i kontrolirani i od Partije i od Službe. To su neprijatni razgovori s partijskim funkcionerima na raznim nivoima i razgovori s čovjekom Službe koji je bio zadužen za neposlušne studente. U nekoliko navrata dolazio je, meni naklonjen, čovjek Službe iz moga zavičaja, gdje ću se nakon smjene u „Studentu“ i odsluženja vojnog roka i zaposliti - u Stocu: „Znamo mi da si ti tamo u Beogradu nešto radio, ali to se nas ne tiče.“

Posle njegovog preseljenja u Zagreb, situacija je u nekoliko bila drugačija. Pirtisci su se smanjili, ali je i dalje bio pod jednom vrstom prismotre. Hodžić to objašnjava na sledeći način: “U Zagrebu sam imao samo jedan susret s čovjekom Službe. Interesirao ga je rad studijske grupe „Čovjek i sistem“ koju su vodili profesori Rudi Supek i Eugen Pusić. (Grupu su skoro isključivo činili ekonomisti, filozofi, pravnici, sociolozi i politikolozi iz Zagreba Beograda i Ljubljane. Raspravljajući o raznim društvenim pitanjima sastajala se, u pravilu, jednom mjesečno.) Ja sam bio sekretar grupe. Taj čovjek mi je dao do znanja da zna za moje djelovanje u Beogradu i moje razgovore s njegovim kolegom. Dobio sam dojam da je, na temelju tih informacija s kojima je raspolagao, očekivao, s njegovog stanovišta, uspješan razgovor. Rekao sam mu da sve što mogu napraviti je to da ću o ovome obavijestiti (što sam i učinio) profesore Supeka i Pusića. To je primio sasvim smireno i bez ikakvog nastojanja da započne bilo kakav razgovor. Time je taj razgovor bio završen. Nedavno, neke su zagrebačke novine objavile spiskove ljudi koji su bili praćeni od strane Službe. Na spisku, s nekoliko meni bliskih ljudi iz moga instituta i s Filozofskog fakulteta, sam bio i ja. Ko bi mogao znati po kome je kriteriju ta grupa, u klasifikaciji Službe, imenovana kao „građanska desnica“?”