Branko Ćopić (1915-1984), srpski i jugoslovenski književnik. Rođen je u Hašanima, Bosna. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1940. Tokom Drugog svetskog rata pristupio je partizanima. Tokom rata bio je ratni dopisnik, da bi posle rata bio urednik nekoliko dečijih listova u Beogradu. Tada počinje profesionalno da se bavi književnošću, a u njegovim delima uglavnom dominiraju teme narodnooslobodilačke borbe. Početkom 1950-ih, Ćopić počinje da piše i satirične priloge za beogradske časopise i upravo to će mu doneti najveće probleme. Prva takva priča, „Jeretička priča“ izazvala je jedan od najvećih skandala u posleratnoj jugoslovenskoj književnosti (više o tome kod feature item).
Uprkos tome, Ćopić je smatrao da slobodni pisci, u slobodnoj zemlji, mogu svakoga staviti pod „bič satire“, da im je to na neki način i dužnost. Kritikovao je „sluganjski mentalitet“, koji je povezivao sa nekim ranijim vremenima, još iz doba vladavine Osmanlija. (R. Petković, 2000, str. 16). Satiri je pripisivao emancipatorsku ulogu, kako za šire narodne mase, tako i za vladajuću klasu. Ćopićev ugled trpeo je u izvesnoj meri zbog njegovor povremenog oponiranja vlastima, ali s obzirom na nesumnjive boračke zasluge, nije bio ozbiljnije ometan u svom radu, iako je bio pod stalnom prismotrom državne bezbednosti. Čopić je nastavio da piše satirične priloge i posle problema sa „Jeretičkom pričom“, a njegov roman „Gluvi barut“ u kome kritikuje revolucionarni dogmatizam i crveni teror tokom 2. sv. rata, takođe je izazvao veliku pažnju, doduše tek posle tumačenja koja su mu data u inostranstvu narednih godina. Ćopić je tada morao da se brani od „ustaško-četničko-ljotićevskih“ interpretacija svoga dela, koji su u romanu našli potvrdu svojih političkih stavova o revoluciji i njenom karaketru. (R. Petković, 2000, str. 62). Posle jednog intervjua sovjetskim novinama 1960. godine, u kojem je govorio o „Gluvom barutu“ ali i o stanju u jugoslovenskoj književnosti, isključen je iz partije. U tom intervjuu, on izneo je ocenu da jugoslovenska literatura „robuje zapadu“, što je iskorišćeno kao glavna optužba protiv njega, s obzirom da Jugoslavija i SSSR tada nisu bili u najboljim odnosima, pa je takav Ćopoićev istup doživljen kao provokacija. (R. Petković, 2000, str. 89-90).
I pored isključenja, on će nastaviti nesmetano da piše, objavljuje i što je još značajnije, da dobija književne nagrade. U Partiju je vraćen 1970-ih godina. Ćopićev stav prema partiji, njegovim rečima: „Znam da mi je mana to što sam prilično anarhičan, razbarušen i nemaran, i što ne volim disciplinu. Prema Partiji se odnosim kao prema svom, ne mnogo strogom pokrovitelju, koji mi dosta prašta, a to me još više obavezuje da što više koristim domovini na književnom polju, kako bih se Pariji koliko-toliko odužio za njezinu brigu, pomoć i plemenitu pažnju, koja mi daje sigurnost i poleta u radu.“ (R. Petković, 2000, Sudanije Branku Ćopiću, str. 10)
Branko Ćopić je bio jedan od najplodnijih i najprevođenijih jugoslovenskih pisaca. Bio je i član Srpske akademije nauka i umetnosti, tako da se Ćopićeva zaostavštinia čuva u SANU. Najpoznatija dela su mu „Doživljaji Nikoletine Bursaća“ (1955), „Orlovi rano lete“ (1957), „Gluvi barut“ (1957), „Bašta sljezove boje“ (1970). Dobitnik je najznačajnijih literarnih nagrada, NIN-ove (1958), Sedmojulske (1969), AVNOJ-eve (1970), Njegoševe (1972).
Izvršio je samoubistvo skokom sa mosta Bratstvo i jedinstvo u Beogradu, 26. marta 1984. godine.