COURAGE

povezivanje zbirki

„Nakon reakcije državnog aparata, Slobodan Tišma je prestao sa javnim umetničkim nastupima i zajedno sa Čedomirom Drčom, napravio nekoliko radova i izveo nekoliko performansa u kojima pronalazimo ideje kraja utopijskih i avangardnih projekata. U to vreme su izveli radove kao što su „Nevidljiva umetnost“, „Nevidljivi bend“, „Nevidljivi umetnik“ u okviru performansa pod nazivom „The End“, koji je izvođen u periodu između 1972. i 1977. godine, a sastojao se od svakodnevnog ispijanja američke kola-kole i ruskog kvasa ispred obližnje samoposluge. Ovaj performans je predstavljao ideološku i političku dimenziju umetničke autonomije za koju su se zalagali, objavljujući umetnički avangardni poraz u sukobu sa državnim ideološkim aparatom.“ (Trajni čas umetnosti, 2005, str. 16)

Tih godina su oformili bendove, imali probe i nalazili se na pauzama. Postoji vrlo malo dokumentacije iz ovog perioda, jer fotografisanje nije bilo finansijski pristupačno, a i oni sami to nisu doživljavali tako važnim. Jedna od retkih je fotografija Čedomira Drče s natpisom „The End“ na majici, koja se nalazi u njegovoj ličnoj arhivi.

List „Student“, koji se često nalazio pod udarom partijske kritike, u posebno teškoj situaciji se zadesio krajem 1969. godine. Posle tribine „Socijalizam i kultura“ Filozofskog društva Srbije (29. 11- 3. 12) krajem novembra 1969, kreće finalni udar na redakciju Studenta. Kao odgovor na te napade broj 25 iz 9. decembra 1969. izlazi sa naslovnom stranom na kojoj se nalaze zatvorske rešetke, dok je preko logotipa časopisa bila simbolično nacrtana zakovana daska, što je slikovno rešenje koje je označavalo kraj rada neke firme ili preduzeća. Na poslednoj strani časopisa se nalazila ilustracija čoveka ispred zatvorskih rešetaka i sa omčom oko vrata, što je bila jasna aluzija na pritiske koje je redakcija trpela. Čitav broj obilovao je crtežima sprava za mučenje i za izvršenje smrtnih kazni, koje su se koristile kroz istoriju, počev od vešališta do giljotine. Sve ovo je bila najava udara koji se tek očekivao sredinom decembra, kada je  Gradski komitet Saveza komunista optužio uredništvo „Studenta“ da hoće da nametne monopol svog pogleda na umetnost i kulturu, da odbaci revolucionaru ulogu Saveza komunista, da hoće da preuzmu „palicu revolucije“, a krajnja optužba se odnosila na kontrarevoluciju.  (I. Moljković, 2008, „Slučaj ‘Student’“, str. 10). Kako je bilo za očekivati, redakcija je smenjena, a novo uredništvo je trebalo da predstavlja politiku onoga što je partija promovisala kao „treći način“, dakle delovanje koje nije bilo ni blizu „pozicije“ , ali ni u „opoziciji“. Čitav niz intelektualaca koji su branili „Student“ u ovim debatama kasnije je završio u zatvoru, čemu je u značajnoj meri dobrineo njihov angažman u ovom slučaju, poput Vladimira Mijanovića, Lazara Stojanovića, Danila Udovičkog, Milana Nikolića, Pavluška Imširoviča itd.

Danilo Kiš je 1978. objavio knjigu „Čas anatomije“ koja je bila odgovor na kritike i napade na njegovu prethodnu knjigu „Grobnica za Borisa Davidoviča“. Izlazak ove knjige bio je povod za tužbu protiv Kiša i suđenje o kome je sačuvana važna dokumentacija u zbirci Danila Kiša. U Fascikli broj 6. (147-150) nalaze se sudska dokumenta (tužba, odbrana i žalba) u vezi sa ovim procesom vođenim 1978. godine.

     Tužbu je protiv Danila Kiša podneo Dragoljub Golubović, novinar i najveći kritičar knjige „Grobnica za Borisa Davidoviča“. On je u raznim novinama objavio seriju tekstova u kojima je optuživao Kiša za plagijat. Posle Kišovog odgovora na ove optužbe u formi knjige „Čas anatomije“,  Golubović je podneo tužbu  u kojoj je optužio Kiša za klevetu u iznošenje neistina. U tužbi se dalje navodi čitav niz izvoda iz knjige „Čas anatomije“ koji treba da dokažu ove navode. U sudskom dokumentu Kiš se branio da je njegova knjiga nastala kao gest „legitimne i nužne odbrane, vrednosti veće od tužiočeve časti : moje književne egzistencije i jednog književog postupka, kao i opšta, načelna odbrana od pogubnih i destruktivnih sudova nestručnjaka“. Kiš je pred sudom zastupao tezu da je on pisac i da ima pravo da se brani književnošću od neosonovanih napada na njegovo stvaralaštvo. U pismenoj izjavi dostavljenoj sudu Kiš piše - „Izvesna polemička oštrina moje knjige bila je diktirana, uz to, ne samo grubim izazovom i polemičkim žarom, nego i samim književnim žanrom :  polemika se, tradicionalno, služi ironijom, sarkazmom, podsmehom, jer ona je oblik književne borbe“. Kiš je dalje tvrdio da polemika književna vrsta kojom autor može legitimno da se služi i da ona ne može da podleže tužbi za klevetu. Nabrojao je čitav niz pisaca i knjiga koje su se svrstavale u žanr polemike i na taj način pokušavao da odbrani pravo na svoj umetnički izraz. Takođe, zastupao je stav da je književna polemika zapravo jedna vrsta javne rasprave i da podleže jedino sudu javnosti i književne istorije, te da se u to ne može nikako mešati sud.

   Na kraju, sud je u prihvatio ovakvo Kišovo stanovište, pa ga je oslobodio optužbe da je izvršio tri krivična dela klevete, za šta ga je tužilac teretio. Sud je presudio da Kišovog odgovor  Goluboviću u „Času anatomije“ predstavlja „lično i suvjektivno viđenje tužiočevog ponašanja“ i da se tu ne iznose činjenicama koje podležu dokazivanju istinitosti, pa se tako ne može prihvatati ni optužba za klevetu. Takođe, sud je pozvao na posmataranje šireg konteksta zbog kog je knjiga i nastala, što je sve išlo Kišu u korist. Ipak, posle ovog suđenja, 1979 g. Kiš, osramoćen i razočaran, napušta Jugoslaviju.

"Spartakus" was a newspaper of the Federal Trade Union “Freedom” (Zawodowy Związek Federacyjny “Wolność”), founded in Tricity by Zbigniew Stybel – one of the key members of the anarchistic Alternative Society Movement. The Federal Trade Union “Freedom” was founded under state socialism and was the first anarchistic trade union after war. Initially its activity was limited to helping conscientious objectorsdoing civilian service instead of mandatory military training based on conscription. Stybel, who stayed out of the anarchistic centre, noticed that people who managed to get a replacement service, were usual made to do very hard and humiliating jobs. Based on this realization, he had an idea to establish a trade union as an organization which could help people in such situation. With time the activities of FTU “Freedom” were broadened to offering help in other work environments.

Unlike other anarchist magazines (like “A Capella”), the “Spartakus” did not have the typical qualities of alternative youth magazines. The editorial board was not eager to use counter-cultural visual extravaganza, and the thematic scope concerned mostly workers’ situation and broader socio-political issues. The magazine’s main goal was to sustain communication between the union and people needing its intervention. Such profile of a newspaper was exceptional in the third-circuit press at the turn of the 1980s and 1990s.

Sociology was the official periodical of the Sociological Institute of the Hungarian Academy of Sciences (1972–1990). It was the first journal in Hungary devoted entirely to sociology. It opened a new chapter in the history of Hungarian sociology. Although the conservative ideological campaign led by orthodox Communist leaders made some changes in the editorial staff, Sociology was published continuously until 1990. The manuscript of the first issue from 1972, with the archival documents from 1971, inform us of the beginnings of this important journal. The authors of the first issue –included Zsuzsa Ferge (“Social Structure and the School System”), István Kemény (“Stratification of the Hungarian Working Class”), Iván Szelényi (“Housing System and Social Structure”), and others.