Daša Duhaček je jedna od osnivačica i članica Saveta Centra za ženske studije u Beogradu.
Duhaček doktorirala je na predmetu politička filozofija (Ruthgers University, USA) i profesorka je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Pored toga je koordinatorka jednogodišnjeg institucionalnog MA programa Studija roda na Fakultetu političkih nauka u Beogradu i direktorka Centra za rod i politiku na Fakultetu političkih nauka. Također je direktor predmeta Feminističke Kritike na Međunjekovnom centru IUC (Inter-University Center) u Dubrovniku. Njezine oblasti istraživanja su feministička teorija i politička filozofija, Hana Arent. Značajne publikacije Daše Duhaček su: „Hana Arent o politici“ u Arent, H., O slobodi i autoritetu (Beorad 1995), Zatočenici zla: Zaveštanje Hane Arent (kour., Beograd, 2002,), „The making of Political Responsibility: The Case of Serbia“ (in Women and Citizenship in Central and Eastern Europe, Burlington, 2006), Breme našeg doba: Odgovornost i rasuđivanje u delu Hane Arent (Beograd, 2011) „Klasični liberalni feminizam“ i „Rod i identitet“, u Uvod rodne teorije (Novi Sad, 2011).
Daša Duhaček predavala je na Univerzitetu Rutgers (SAD), New York State Univerzitetu (SAD), Centralno-evropskom univerzitetu (CEU), Budimpešta i mnogim drugima.
Duhaček je jedna od pionirki ženskog pokreta u Jugoslaviji i studija žena u istočnoj Europi. Centar za ženske studije bio je prvi takve vrste u jugoslavenskom području i razvio se u važnu pojam ženskog, mirovnog i demokracijskog pokreta.
-
Lokacija:
- Belgrade, Serbia
Bogomil Đuzel je makedonski pesnik, pisac, dramski pisac i prevodilac. Bio je dramaturg pri Dramskom Teatru u Skoplju u dva mandata, 1966-1971. i 1985-1998. Bio je jedan od deset osnivača Udruženja nezavisnih pisaca Makedonije i njegov prvi predsednik 1994. godine. Od 1999. godine pa sve do odlaska u penziju 2004. godine, bio je vršilac dužnosti direktora Struških večeri poezije. Od 1995. godine, Đuzel je glavni i odgovorni urednik dvomesečnog književnog časopisa „Naše pismo” iz Skoplja.
Otac Bogomila Đuzela, Dimitar Đuzelov, bio je bugarski revolucionar, član pro-bugarske Makedonske omladinske tajne revolucionarne organizacije, koja je delovala širom Makedonije u periodu 1922-1941. sprovodeći gerilske napade na srpske administrativne i vojne zvaničnike. Bogomilov otac je zbog toga bio zatvoren, a nakon što je oslobođen, bilo mu je zabranjeno da se vrati u Makedoniju. Tako je porodica Đuzel ostala u Srbiji, u Čačku, gde je Bogomil Đuzel rođen 1939 godine. Tokom Drugog svetskog rata, delove Makedonije okupirala je bugarska vojska, što je omogućilo porodici Đuzel da se vrati u Makedoniju 1941. godine, gde je Bogomilov otac postao direktor radija Skoplje. Nakon povlačenja bugarskih trupa iz Makedonije 1944. godine, Bogomilovog oca su kao „narodnog izdajnika” ubili makedonski komunisti.
Rođen je 1944. u gradu Stolac, u centralnoj Bosni. Studirao je sociologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Bio je glavni i odgovorni urednik lista "Student" od kraja 1968. do početka 1970, do konačnog obračuna sa dotadašnjom redakcijom i uređivačkom politikom. Upravo zbog svog angažmana u „Studentu“ nije mogao da pronađe posao u Beogradu, pa se posle diplomiranja (1972) privremeno zaposlio se u vaspitno-popravnom domu u rodnom gradu. Naredne godine otišao je u Zagreb, gde počeo da radi na Institutu za društvena istraživanja pri Sveučilištu u Zagrebu. Na tom Institutu radio je do penzije. Objavio je nekoliko knjiga, od kojih su najvažnije „Selo kao izbor?“ i „Tragovi pored puta- sociološki fragmenti o procesu modernizacije“
Tokom 1990-ih, bio je angažovan u antiratnom pokretu. Živi u Zagrebu.
O tadašnjem sistemu i mogućnostima delovanja kaže: “Postojala je rupa u sistemu - područja u kojima se moglo delovati izvan ideološki postavljenih okvira; razlikovali su se ljudi u okviru sistema, nisu bili jedinstveni, iako je postojala jedna partija interesi su bili različiti, a prema javnosti je to izgledalo kao jedinstvo“. Smatra je da pokret 1968. bio važan za afirmaciju mladih i njihovih težnji."
O samoupravljanju i uopšte mogućnostima reformisanja socijalističkog sistema, Hodžić kaže: “Činilo mi se da je samoupravljanje imalo jednu racionalnu i samorazumljivu pretpostavku: da su ljudi nužno zainteresirani za unapređenje uslova svog života i da stoga trebaju u saradnji s drugima autonomno raditi na tom unapređenju, stvarajući za to i odgovarajuće ustanove. Tu je mogućnost, pak ,„demokratski centralizam“ s autokratskim „generalnim sekretarom“ , bio sam uvjeren, nužno dovodio u pitanje. Mislio sam da bi se podrška takvoj mogućnosti možda mogla tražiti u nekoj vrsti socijalističkog političkog pluralizma, tj. da temeljni ciljevi u programu Saveza komunista mogu biti opći vrijednosni sistem društva, a da se političke razlike u konkretnom političkom djelovanju ispoljavaju kroz već postojeće organizacije – da bi se pored i naspram Saveza komunista, kao autonomne organizacije s političkim djelovanjem ( a ne kao transmisijske) mogle konstituirati (time i reformirati) Socijalistički savez, Savez sindikata, pa i Savez omladine odnosno Savez studenata.”
O pritisicima koje su trpeli u svom radu u “Studentu”, Hodžić kaže: “Sukob je proizlazio iz navedenog stava prema sistemu – da se može i treba autonomno djelovati, da se o istom društvenom pitanju mogu javno zauzimati različita stanovišta (u okviru općeg vrijednosnog sistema) i na tome zasnivati praksa koja bi bila dio općeg sistema samoupravljanja. Sve to se najvećim dijelom prelamalo kroz pojam „slobode štampe“. Bili smo praćeni i kontrolirani i od Partije i od Službe. To su neprijatni razgovori s partijskim funkcionerima na raznim nivoima i razgovori s čovjekom Službe koji je bio zadužen za neposlušne studente. U nekoliko navrata dolazio je, meni naklonjen, čovjek Službe iz moga zavičaja, gdje ću se nakon smjene u „Studentu“ i odsluženja vojnog roka i zaposliti - u Stocu: „Znamo mi da si ti tamo u Beogradu nešto radio, ali to se nas ne tiče.“
Posle njegovog preseljenja u Zagreb, situacija je u nekoliko bila drugačija. Pirtisci su se smanjili, ali je i dalje bio pod jednom vrstom prismotre. Hodžić to objašnjava na sledeći način: “U Zagrebu sam imao samo jedan susret s čovjekom Službe. Interesirao ga je rad studijske grupe „Čovjek i sistem“ koju su vodili profesori Rudi Supek i Eugen Pusić. (Grupu su skoro isključivo činili ekonomisti, filozofi, pravnici, sociolozi i politikolozi iz Zagreba Beograda i Ljubljane. Raspravljajući o raznim društvenim pitanjima sastajala se, u pravilu, jednom mjesečno.) Ja sam bio sekretar grupe. Taj čovjek mi je dao do znanja da zna za moje djelovanje u Beogradu i moje razgovore s njegovim kolegom. Dobio sam dojam da je, na temelju tih informacija s kojima je raspolagao, očekivao, s njegovog stanovišta, uspješan razgovor. Rekao sam mu da sve što mogu napraviti je to da ću o ovome obavijestiti (što sam i učinio) profesore Supeka i Pusića. To je primio sasvim smireno i bez ikakvog nastojanja da započne bilo kakav razgovor. Time je taj razgovor bio završen. Nedavno, neke su zagrebačke novine objavile spiskove ljudi koji su bili praćeni od strane Službe. Na spisku, s nekoliko meni bliskih ljudi iz moga instituta i s Filozofskog fakulteta, sam bio i ja. Ko bi mogao znati po kome je kriteriju ta grupa, u klasifikaciji Službe, imenovana kao „građanska desnica“?”
Mirjana Veselinović-Hofman je muzikolog i univerzitetski profesor. Njen naučni rad usmeren je prvenstveno na problematiku savremenih stvaralačkih tendencija u srpskoj i evropskoj muzici i muzikologiji. Rukovodilac је značajnih istraživačkih projekata.
Diplomirala je na fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu (1971) i magistrirala (1974) na odseku za muzikologiju kod Nikole Hercigonje. Zatim je 1981. doktorirala na Filološkom fakultetu u Beogradu (Stvaralačka prisutnost evropske avanagarde u nas) kod profesora Radoslava Josimovića.
Od 1973. predaje savremenu istoriju muzike na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu a bila je profesor i na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Za vreme boravka u Južnoj Africi predavala je i na Univerzitetu u Pretoriji.
Urednik je internacionalnog časopisa za muziku „Novi Zvuk“ i član redakcije „Zbornika Matice srpske za scenske umetnosti i muziku“. Član muzičke redakcije Srpske enciklopedije. Muzičku kritiku objavljivala je u emisijama Radio Beograda i u „Politici“.
-
Lokacija:
- Belgrade, Serbia
Srđan Hofman rođen je u Glini, današnjoj Hrvatskoj, 1944. godine. Osnovne i magistarske studije kompozicije završio je na Muzičkoj akademiji u Beogradu 1968, odnosno 1972. godine u klasi profesora Stanojla Rajačića. Neposredno po završetku studija je boravio na kraćim usavršavanjima u Darmštatu, Štutgartu i Kelnu. Od 1974. godine je zaposlen na Muzičkoj akademiji (danas Fakultet muzičkih umetnosti) u Beogradu, na Odseku za kompoziciju.
Ova kolekcija pruža nam uvid u perspektivu klasične muzike za vreme komunizma. Tako Srđan Hofman navodi da sebe iz sedamdesetih i osamdesetih godina ne pamti kao „kulturnu opoziciju“, jer tih godina, po njegovom mišljenju, „nije u Beogradu postojao neki dominantni ‘narativ soc-realizma‘, niti ‘važeće teze‘ koje bi se odnosile na propisivanje stvaralačkih poetika, postupaka, sadržaja… a koje bi se odnosile na muzičko stvaralaštvo”. Sam Hofman pravi razliku između umetnosti poput književnosti, filma, pozorišta i likovnog stvaralaštva za koje su postojale “određene granice koje su se odnosile na nepoželjnu (pa i zabranjivanu) tematiku, muzika, kao nesemantička umetnost, nije njima bila obuhvaćena“.
Situacija u ozbiljnoj muzici mora se, s druge strane, posmatrati kroz perspektivu ograničenog prostora koji ova grana umetnost zauzima u društvu, te, shodno tome, srazmerno malog tržišta u kom deluje. Hofman naglašava da se glavni sukob odvijao između “snažne grupe ‘tradicionalnih‘, konzervativnih” kompozitora i “avangardnih kompozitora”. Obe grupe su se borile za veću društvenu pažnju, što je ujedno značilo i veću materijalnu podršku. Svojevrsna nezainteresovanost režima za ovaj domen umetnosti ogleda se u činjenici da ni konzervativni, odnosno tradicionalni kompozitori, ni avangardni kompozitori nisu imali neku jasnu, ideološki unapred uslovljenu, podršku vlasti.
Hofman je uticaj politike na umetničko tržište opisao kao delovanje kojim se uspostavlja sistem vrednosti u kome opisao kao ono „što se preferira, što prolazi sigurno“, dok s druge strane, ostaje ono što je skrajnuto sa muzičke scene. On navodi da se kao glavno merilo uvek uzimao kvalitet, ali da je pitanje „da li se kvalitet tako sigurno može prepoznati“, te da je s te strane bitno ono što je blisko određenoj kulturnoj politici.
Hofman opisuje Muzičku akademiju kao jednu od proprišta te borbe. Akademija je, naime, bila prilično konzervativna kada su studije kompozicije bile u pitanju, i praktikovala je akademizam u nastavnom planu i programu i načinu rada. Pod akademizmom se pre svega podrazumeva učenje i podražavanje tehnika prethodnih muzičkih epoha, uz manjak informacija o savremenim pristupima muzici i novim kompoziciono-tehničkim rešenjima. Hofman naglašava da je kao student istupao protiv akademizma, iako danas smatra da je akademizam bio već u fazi odumiranja kada je on počeo svoje studije, te da je ta vrsta striktnosti „olabavila“, te da su generacije neposredno pre njegove imale drugačiju situaciju. Svoju poziciju objašnjava kao studenta koji je bunio protiv zastarelog podučavanja i komponovanja ozbiljne muzike: „Dakle, ja se jesam, kao student, bunio protiv tih aspekata ili elemenata, kad kazem konzervativizma, mislim akademizma, u nastavnom planu i programu kompozicije i da kazem, načinu rada“.
Ipak, Hofman iz današnje perspektive uviđa značaj klasičnog pristupa studijama kompozicije i kaže: „Međutim, danas kad gledam na to vreme onda mi se čini da je to i bilo korisno. S tim što mislim da je bilo korisno i to što sam se ja i protiv toga bunio, što nisam baš pristajao da je to baš sve sto bih trebalo da znam. Čak sam, negde na kraju studija, de facto pristao da se malo vratim unazad u tom svom radu, da popunim ono što su mozda bile praznine u mom obrazovanju, a nastale su zbog toga što sam imao otpor prema tako shvaćenom akademizmu. S tim što sam ja to smatrao kao privremeno, kao deo školskog sistema na koji treba da pristanem, i na koji je dobro da pristanem, ali nisam mislio da je to ono čime ja želim da se bavim, što sam, čini mi se, posle i pokazao kroz svoj rad. Ja ne bih rekao da sam bio izrazito avangardan i bundzija, ali takođe, kad gledam unazad, čini mi se da sam bio više nego drugi, drugačiji. Pokušavao sam da radim ono što je mene zanimalo, a što je bilo aktuelno u tom trenutku u muzici“.
Početkom 1980ih, Srđan Hofman je savladao tehnologiju stvaranja elektronske muzike u Elektronskom studiju Trećeg programa Radio Beograda, koji su 1972. godine osnovali Vladan Radovanović i Pol Pinjon. Na njegovu inicijativu i zalaganje, 1985. godine otvoren je studio za elektronsku muziku na Fakultetu muzičke umetnosti.
U tom kontekstu, autor smatra da je imao podršku, kako kaže „manjih grupa ljudi koji su mnogo učinili za savremenu muziku“, u koje ubraja i Redakciju Trećeg programa Radio Beograda. „Naravno, oni su imali malu publiku, bili su mala stanica i sa te strane ja bih mogao da kažem, eto, nije bilo nikakve podrške. Ali za mene je to bilo važno i ja tvrdim da jesam imao podršku“.
Opus Srđana Hofmana sačinjavaju brojna orkestarska, vokalno-instrumentalna, kamerna, solistička i horska dela za koja je dobio brojne nagrade. Njegova dela izvođena su na vodećim domaćim i inostranim festivalima, ka što su Muzički bienale u Zagrebu, Svetski dani muzike u Nemačkoj i Švedskoj, Festivalu elektronske muzike u Finskoj, Festivalu elektroakustičke muzike u Francuskoj, itd. Njegova dela smatraju se plodom postmoderne u muzičkoj umetnosti, dok je Hofman, pritom, i jedan od prvih kompozitora sa prostora bivše Jugoslavije koji je uveo elektronsku muziku u zabran ozbiljne muzike i prvi u Jugoslaviji koji je uključio elektronsku muziku u akademske studije kompozicije.
Danas Srđan Hofman deluje kao kompozitor, profesor kompozicije na Fakultetu muzičke umetnosti i višemedijske umetnosti na Univerzitetu umetnosti. Takođe se bavi i teoretski problemima u savremenoj muzici, te objavljuje svoje radove u stručnim časopisima, dok je autor i knjige „Osobenosti elektronske muzike“. Između 1989. i 1998. godine bio je dekan Fakulteta muzičke umetnosti, a od 2006. do 2009. i prorektor Univerziteta umernosti. Obavljao je i dužnost ambasadora Srbije u Južnoafričkoj republici između 2002. i 2006. godine.
-
Lokacija:
- Belgrade, Serbia